Opis iskustva:

Moje ime je Philip i pišem u vezi s vašim intervjuom i intervjuom dr. Longa u sinoćnjoj emisiji Art Bell o iskustvima blizu smrti.

Septembra 24. 1995 oko 01:30, upucan sam od strane okružnog šerifa prilikom neuspjele pljačke. Metak je smrskao moje koljeno i presjekao arteriju u potkoljenici. Rečeno mi je da sam iskrvario tijekom operacije.

Sjećao sam se dva različita događaja. Prvi put sam se našao kako lebdim iznad operacijskog stola. Bio sam jako zainteresiran u to što se događa i zabrinut metežom. Kirurško svjetlo je smetalo, pa sam se "pomaknuo" dolje da provirim preko leđa jedne liječnice. Sjećam se da sam se smijao; (bila je preniska i stajala je na nečemu da dođe do stola. Također sam vidio čovjeka naslonjenog na zid u kirurškoj opremi kojeg sam prepoznao kao službenika koji me pratio u vozilu hitne pomoći i s kojim sam razvio prijateljski odnos). Oboje je potvrđeno nakon mog oporavka. Zatim je "pukao balon" (to nije točan, ali je najbolji opis) i sve je bilo crno. Bilo je kao da se krećem, ali polako padam u san. Stajao sam bos na prekrasnoj planinskoj livadi, osjećajući se kao četverogodišnjak. Moju bucmastu malu ruku držao je najljepši muškarac kojeg sam ikada vidio. Imao je sjaj koji je zračio ljubavlju kao što sunce svijetli, i znao sam da sam siguran s njim. Bio je to najmirniji osjećaj ljubavi koji sam ikada upoznao. Krenuli smo stazom kroz livadu, ruku pod ruku. Znao sam da me vodi na određeno mjesto, ali da je i šetnja važna. Viđao sam tako nevjerojatne stvari. Boje, oblici, mirisi, sve je bilo tako oštro i lijepo. Bilo je to kao da prvi put vidim. Moj vodič je uživao u ovoj šetnji jednako kao i ja, pokazujući na nove stvari i smijući se mom užitku. Jedini zvuk koji je ispuštao bio je smijeh, i bio je divan kao i sve ostalo. Bio je to šum planinskog potoka, prvi dječji plač. Zvona zvona i grmljavina. Nikada neću moći opisati zvuk.

Na kraju staze došli smo do točke s pogledom na dolinu. Dolina je bila prekrivena maglom/oblacima tako da ne samo da niste mogli vidjeti u nju, nego niste mogli dobiti točan osjećaj za veličinu doline. Iz doline su izašli ti osjećaji/emocije koje su bile tako tužne da sam počeo plakati. Osjećaj tuge ispunjene čežnjom. Slično kao kada želiš da se nešto nije dogodilo onako kako se dogodilo, znajući da je prekasno da se to promijeni, ali svejedno želiš. Moj vodič je također plakao. Protraćen život je previše tužan za riječi.

Sjaj oko mog vodiča je blijedio dok nas je okruživao svjetliji, još veći sjaj, a ja sam čuo glas u glavi. Glas je rekao: "Philipe, ovo je kraj puta kojim sada hodaš. Zapamti da ću te uvijek voljeti." Sjaj je izblijedio, moj vodič se nasmiješio i obrisao mi oči, a mjehurić je ponovno "pukao".

Probudio sam se u sobi za oporavak plačući kao beba. Iznad mene je stajala medicinska sestra koja me pokušavala smiriti i govorila mi da je gotovo i da ću biti dobro. Pitala me zašto sam plakao. Rekao sam joj da sam sanjao san, tužan san. Nasmijala se i rekla mi da anestetici koji se daju tijekom operacije blokiraju sposobnost mozga da sanja. Zatim me pitala kakav je bio moj san. Nisam joj mogao ispričati cijelu priču (borio sam se da ne zaspem) , ali sam uspio prenijeti poentu. Rekla mi je da su doktori dva puta imali probleme sa mnom (pod nožem sam bio više od šest sati) i da sam "iskrvarila". Zatim mi je rekla da ne misli da je to bio san i rekla mi je da idem spavati. Sanjao sam o boljem životu i budućnosti za sebe i znao sam da je to moguće.

Od tada sam pitao i druge liječnike da li je moguće sanjati dok ste pod anestezijom. Svi su rekli ne. I dalje se pokušavam uvjeriti u suprotno. Povremeno, neposredno prije nego što zaspim, vidim svog vodiča kako stoji pokraj mene. Osobno vjerujem da sam vidio i raj i pakao, da nisam samo susreo svog anđela čuvara, nego sam ga držao za ruku i čuo Božji glas.